O(,) ljubavi

Sve što radimo ili je iz ljubavi, ili je iz straha, pomislim često. A čini mi se da je i strah pomalo iz ljubavi, tako da ova velika pokretačka sila zaslužuje koji redak u našim školskim novinama, pa eto… Iz moje perspektive – oda ljubavi.

Jednom sam davno pročitala da od svih veza u životu najvažnije je sačuvati vezu sa sobom. Iako je zvučalo šaljivo, rekla bih da je mnogo istine sadržano u toj rečenici, kao što komedija (često i) sadrži golu istinu. A lakše je reći, nego učiniti – voljeti sebe. Naročito kad su nas odmalena učili kako da volimo, koga da volimo i što da volimo. Najmanje su nas učili, čini mi se, kako da volimo sebe. A učili su nas mnogi – roditelji, vršnjaci, društvo, kultura… Postavili neke definicije i kalupe, obrasce ponašanja, primorali nas da donesemo neke odluke i napravimo neke izbore…
Čudno je kad se davno naučena lekcija uči iznova, u kasnijim životnim dobima i raznim fazama. Čitav je proces krajnje interesantan, jer kao da se rađamo ispočetka, pa sve definišemo po svojoj mjeri i kroju. Kao zmija koja je odbacila staru kožu, ili kao tek rođeni leptir spreman da upozna ljepotu svijeta, koji gleda sve prvi put. Pa naučimo da postavimo granice, da zaštitimo sebe od sebe i od drugih, da radimo što volimo, kad god volimo i s kim god volimo.

Voljeti… A stvarno ima li išta ljepše od voljeti, voljeti sve one momente koji nas čine živim, koji nas grade i koji se ušivaju u naše biće kao najljepši vez svemirske prašine? Voljeti rosu na travi ili smiraj dana, svoj rodni kraj, uspomenu na prvu ljubav, gutljaj vina koji razgali dušu, čupavu šapicu, neke okice… Ma može se voljeti na tako puno načina, prepuni smo ljubavi. Čini ti se da nijesmo? Zaboravili smo onda, može biti. ‘Ajde pitaj ono dijete u tebi koliko voli, ili se sjeti onog iskrenog životnog poleta dok smo prva slova učili. Sjeti se koliko voliš i koliko ti radosti pružaju hobi, posao, svi dragi ljudi… Fascinantni su mi i divim se ljudima koji su toliko voljeli svoj rad i čovječanstvo toliko nesebično da su ovaj svijet ostavili boljim mjestom. Uostalom, ljubav, ili nedostatak iste, definisali su svijet kakvim ga znamo. Što je pokretalo slikare, pjesnike, pisce, naučnike, inženjere? Vjerujem da je ljubav kao inspiracija, kao što je moja ljubav prema pisanju i moja ljubav prema ljubavi pokrenula i inspirisala mene da napišem ove redove ovđe…  Mali korak za školske novine, veliki za mene.
Što više ljubavi prema sebi imamo, to više ljubavi drugima možemo da dajemo. “Jer sve što ljubimo, stvorili smo sami.”
Koja to druga sila može tako da protrese tvoje biće? A ljubav je najljepša takva, kad zemljotresom bivstvovanja, tektonski, dođeš korak bliže sebi i u nirvani sa Univerzumom, taman tamo đe treba.


Voljeti nije nimalo lak zadatak, da se razumijemo. Nezgodno je držati se ljubavi kad nas život pljasne nečim po sred nosa, kad su dani grubi kao koža ispucala od hladnoće i vjetra, kad nas okrutnost grebe kao bodljikava žica, a nepravda nas u blato uvali nakon što nas je nokautirala u trećoj rundi, pa se koprcamo i obećamo da nećemo više voljeti tako jako. Nije ljubav gledanje kroz ružičaste naočari niti je ona poricanje teške i ‘mračne’ života. Možda je baš to razlika između ljubavi i zaljubljenosti, premda su oba osjećaja lijepa, jedan malko zreliji od drugog.


Odlomak Blaža Davidovića koji mi je često pravio društvo u zaljubljenosti u život:

– Imate dušu zaljubljenih, ali sretno?
– Eh, imamo li… Jasno da imamo. Zaljubljeni u koga, sve nam je u podkategorijama, zaljubljen u sebe je najskuplja duša, zaljubljen u…
– U neku ženu. Ili cvijet. Zalazak sunca, svejedno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: