Od Pariza samo beret

Prije upotrebe teksta pročitati uput o tekstu. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i neželjenim dejstvima na tekst posavjetujte se sa sopstvenom dušom ili psihoterapeutom.

Muzička preporuka prikladna za početak…

Take this waltz, Leonard Cohen

Odakle početi da prepričavam putovanje koje i dalje iziskuje neke korake i akciju, iako je završeno prije koji dan? Od početka, što se ono veli.
Sad kad razmislim, ono je počelo davno prije nego sam sjela u avion za Beč. Ono je počelo još od kad sam bila dijete. Svako putovanje počne mnogo prije nego što toga i postanemo svjesni. Jer svaki nas je korak doveo tu đe jesmo i tamo đe ćemo tek biti. Ali ne, bez brige, neću prepričavati sve. Osvrnuću se na nekoliko dana pred sami put.

Bila sam mnogo nervozna i brinula stalno da ću nešto zaboraviti. Po prvi put nijesam imala (onoliko koliko ja smatram) dovoljno vremena da sve pripremim i brinula sam da ću nešto zaboraviti. I jesam – da se opustim, iako me je pratila misao da se sve na kraju riješi. Bolje spriječiti, nego liječiti, bude obično moj pristup. E pa sad sam više liječila, iako sam spriječila.

Ne, nijesam neodgovorna osoba ako zakasnim na let. Ne, nijesam neodgovorna osoba ako… bilo što što nije ustaljena praksa. Svakom može da se desi da nešto pođe po zlu. I za svakog bih vjerovatno mogla naći opravdanje, osim za sebe izgleda. Ali nećemo sad o tome zašto sebi ne dajem prostora za grešku i čiji je to kritički glas u mojoj glavi. Radim na tome, polakote.

Da krenemo od Beča… Dočekala mi je analogna panorama jednog prošlog vremena u svikastom zimskom danu, s nijansama modro plave i tužno zelene, bjeličastim tragovima, tek da upotpune ton.

Što da kažem? A zaljubila sam se odmah, nije da nijesam. I jedno je sigurno – kad porastem želim da budem poput austrijanskih bakuta, gospođa u kaputu, sa minimumom šminke, vedra i nasmijana dok hodam ulicama korakom laganim kao jutarnji povjetarac, ona koju ratovi i borbe nijesu slomili, već učinili jačom. Sjeđeću u nekom parku dok pada lišće i sjećati se života koji je prebrzo prošao, ali radujući mu se i dalje. Koliko lijep narod! Jesam li jedina koja tako misli? Odišu gospoštinom.

Nekako mi je bilo toplo oko srca tog hladnog dana na frekvencijama prošlog vijeka i oscilaciji misli čija je amplituda u tački “što nijesmo od te kulture više uzeli” proizvela veliki talas, žal, koji je zapljusnuo moje biće.

I kao Alisa u zemlji čuda prateći svoju ludu glavu umjesto bijelog zeca lutala sam ovim dražesnim gradom. Kad samo pomislim da su se istim ulicama šetali čika Frojd, Klimt, Mocart, Štraus… Jesmo li u ritmu istih misli korake pravili u valceru snova? Možda.

Provela sam dan u Beču. Subjektivni osjećaj: pola života.

Put me je dalje odveo za Brisel. Voljela bih da sam malo više inspirisana da pišem o Briselu, ali on mi nekako uvijek posluži kao presijedanje do nekog drugog grada, cilja, stanja uma, stanja duha, ponekad i srca (ho-ho).

Sve što je moglo da pođe naopako, pošlo je, ili mi se na trenutak učinilo. Kao da je cijeli Univerzum htio da sabotira moj odlazak u Pariz (nakon Brisela), što je trebalo da bude poseban dio (da ne kažem cilj) ovog putovanja. Od protesta u gradu, nedostupnosti taksi službi, zaboravljenih kišobrana, preskočenih obroka, kvarova na telekomunikacionim mrežama, preko kvarova u ljudskim umovima koji otuđe telekomunikacione uređaje…
Već neko vrijeme igramo se ja i Univerzum “Traži i daće ti se”, kad ono ispade – pazi što tražiš. Posljednja poslata poruka s mog telefona “Trebalo bi da promijenim ovaj telefon, ali neka ga još” mi je i dalje presmiješna, jer “još” je značilo “još petnaest minuta prije nego ga nepoznati gospodin otuđi dok se ja nalivam Duvelom i pričam s nekim francuskim muzičarima”. Išli su za Pariz, sjajni džezeri. Još jedna moja epizoda “When I’m drunk I can speak French.”
Sa vedrije strane, prvom sljedećom prilikom upisujem kurs francuskog. Ne ide mi nimalo loše, uspjela sam da se sporazumijem s ljudima, čak i onda kad je jedna žena vikala na mene, jer sam greškom pozvonila na njena vrata, a ja nijesam ni znala na koja vrata da pozvonim nakon što me je neka nevidljiva mapa dovela tačno do rezervisanog smještaja, onda kada su me do tada pristuni digitalni uređaji izdali. Da se izujem, viče li ovo? Oui madame, je suis très désolé. Excusez-moi. Moj domaćin bio je jedan divan Italijan, doktor filozofije, a njegova prijateljica žena iz Beograda koja je dugo bila zaljubljena u jednog momka sa Cetinja. Malo smo proćaskali i onda su me ostavili mojoj briselskoj avanturi, ovoj đe mi kradu telefon, đe padaju sistemi mreža, đe sam nakratko u analognom svijetu, služim se mapama i ljubaznošću ljudi koji priskoče u nevolji, đe zalazim u najslađi Goupil Le Fol uz “zna znanje saputnica” kartu.
Jeste bio malo šok kad sam shvatila da mi nema telefona, ali jednom sam pregrmjela šok ukradenog novčanika i nijesam se mnogo uspaničila. Rezervne kopije postoje, crnogorska kartica je kod mene i uspjeću da vratim podatke – nametnulo se kao logično. Bilo je interesantno ujutru krenuti u nepoznatom pravcu, ali kao što rekoh – ljubaznost ljudi… Bila sam vrlo odlučna da odem u Pariz pod takvim okolnostima. Kao nekom ko planira svaki korak, čitavo ovo putovanje je bilo izvan granica poznatog i udobnog. Nabavila sam mapu i dobro se snalazila po njoj, većinu stvari sam imala odštampano, to što nijesam, odštampala sam na recepciji hotela… Plan je zvučao sjajno, ali…
Ali dan je nastavio da se komplikuje, a mene je krenuo da stiže umor od noći nespavanja, puta i 20+ km dnevno. Gladna, umorna i pokisla, donijela sam odluku da ne odem u Pariz, iako sam već kupila kartu, iako sam sve vrijeme samo o tome mislila, iako je dugo sanjani san itd. Imam ja tu tendenciju da moram odsvirati onako kako sam u svojoj glavi prethodno izdirigovala, po svakoj noti i svakoj pauzi. I ako se melodija ne odsvira savršeno – problem. Toliko sam se namučila i (srećom sam) se zapitala je li vrijedno i čega je vrijedno? Mog mira? Sna? Moram otići u Pariz po cijenu čega? Zbog koga moram otići u Pariz? Zbog sebe? Jer sebi sam obećala? Jok. Više mi se nije ni išlo, da budem iskrena, u takvim okolnostima i nakon predugog dana koji je trajao cijelu jednu moju buru iznutra. Ostavila sam Pariz za čitavu novu avanturu (i s novim telefonom). I tako, od Pariza samo beret (za sad).

A onda sam odlučila ja da put odvedem u Briž, naravno tek nakon što sam se dobro naspavala, odmorila, najela i napunila baterije. Briž me je šarmirao, onako kako šarmira simpatija u prolazu, tako da ga se rado sjetim i ponekad zažalim što više vremena ne provedosmo zajedno. Bio je sav nekako bajkovit i samo sam čekala da iskoči neki Krcko Oraščić ili da se svi pretvorimo u neke džinovske ukrase za jelku ili kolačiće.

Nijesam se pretvorila u praznični komad (mada tri Krcka imam kod kuće, pssst), ali nadam se da jesam u iole pametniju verziju sebe.

Sebi za poklon:

🎁 Imam(o) pravo na grešku, bez da se sebi krvi napijem(o) oko iste. O drugim ljudima da ne pričam.
🎁 U redu je odustati od plana, ideje, osobe; zarad mira ili nečeg drugog što nas u tom trenutku više ispunjava i što nam je više potrebno.
🎁 Okolnosti se mijenjaju i to je u redu.
🎁 Osluškivati sebe. Stalno.
🎁 Rješenja postoje, čak iako nemamo plan B.
🎁 Teško da nam se desilo nešto što se već nekom nije desilo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: